Svakog prvog datuma u mjesecu izlazi novi blog post Super ljudima. To su ljudi koji me inspiriraju, koji su tu oko mene, na prvi pogled obični, a zapravo baš posebni.
Sa Super ljudima se obično nalazim u prirodi te nakon druženja napišem tekst, inspirirana našim razgovorom i susretom.
No, ova epizoda je malo drugačija. Ne malo. Puno. S Nikolom se već devet godina ne mogu naći uživo. Prvi april je tada odnio mog najboljeg prijatelja, a danas mu pišem posvetu 🙂
Epizoda 8: Nikola Trubić
Nikolu se ne može samo tako opisati. Njega je trebalo doživjeti. Sretna sam, najsretnija jer sam imala tu privilegiju, biti u njegovom životu, i on u mom. Iako ga fizički više nema, on će moj život obogaćivati do kraja. Jer to je Nikola, moj čudesni i jedinstveni super prijatelj.
Nikola i ja, prvi susret
Nikolu sam upoznala, ajme meni, sigurno prije 15ak godina kada je došao na moju prvu modnu reviju u jednom kafiću u Matuljima. Nakon revije mi je poklonio ružu koju je napravio od maramice. Tada nisam znala, ali istu takvu ružu ću mu položiti u grob nekoliko godina kasnije.
Sjećam se da sam pomislila nešto u stilu “kako fora lik”, jer bilo mi je čudno da mi poklanja nešto iako ga prvi puta vidim. To je Nikola. Kreativan, poseban, veseljak, šaljivdžija, koji je nosio sunce kuda god da je išao.
Nick and his bitches
U društvu nas je bilo puno. Ono, bile su to dvadesete, kada ti dvije ruke nisu ni dovoljne da prebrojiš sve prijatelje. Družili smo se stalno, uvijek negdje putovali i smišljali nove pustolovine.
No, nakon nekog vremena, broj se sveo na na petero. Na Nikolu i nas četiri: Barbaru, Larisu, Ljubicu i mene. Tako smo oformili grupu “Nick and his bitches” koja je služila za dogovore, razgovore i sva bitna pitanja tog zlatnog doba.
Non stop smo negdje putovali. Nikola je bio super navigator. Nismo imali smartphone, imali smo povjerenje jedni u druge. Nikola mi je govorio kuda da vozim. Znao je svaki zavoj na pamet. Znao je svaku cestu. Znao mi je reći da usporim, da malo pripazim jer sam tad bila nova vozačica i ne baš skroz oprezna. On je bio jedini kojeg sam zaista slušala kada me savjetovao pri vožnji 🙂
Kako sam zahvalna na tim danima! Ništa nas nije sprječavalo da se družimo, da stvaramo uspomene. Non stop smo išli na Krk, u Istru, Zagreb…ajme koje divno vrijeme je to bilo. Glavni problemi su nam bili tko će nam posuditi auto i koja nam je sljedeća destinacija.
Voljela bih da te mogu sada pitati što je tebi super kod tebe, prijatelju moj. Voljela bih da se možemo prošetati negdje, otići na Krk pa da te fotkam dok te intervjuiram. Da se namažemo blatom i umiremo od smijeha. No, ništa od toga. Sjedim i pišem ove riječi, pokušavajući se sjetiti svih naših situacija. Vjerojatno sam mnoge i zaboravila, ali nadam se da mi nećeš zamjeriti da neke od njih ovdje i zapišem.
Znaš šta mi je toliko super kod tebe?
To što te nikada nisam čula da se žališ. Nikada. Živio si punim plućima i svima bio predivan primjer kako su prepreke tu da se preskaču. Da, hodao si na štakama, bio u kolicima, a u isto vrijeme vozio svog Smarta. Nije postojalo ono što bi ti naumio, a da nisi ostvario. Organizirao si festivale, planirao budućnost, zabavljao nas, slavio utorak jer eto, utorak; šalio se stalno, ta tvoja pokretačka energija se nije mogla ignorirati. Moj prijatelj Nikola, lider.
Kada sam se vratila sa svog prvog godišnjeg u životu, odveo si me na savršeno mjesto da se lakše prilagodim povratku. Sjećaš se? Spasio si me tad, nikada to neću zaboraviti. Znao si točno što mi treba.
A kad si išao u Beirut s mojom torbom pa ju fotkao na svakom mjestu hahahahh da mi pokažeš kako se dobro zabavlja s tobom. Te tvoje ideje su sve.
Tvoje znanje mi je izvan riječi super. Naučio si me toliko toga kada smo zajedno išli u Bolognu na onu izložbu. Da mogu vratiti vrijeme, vjerojatno bi mi taj dan bio na “repeat” najviše puta.
Danas kada mi se filozofira, pričam s tobom u mislima. Ali ti to već znaš. Nikada s nikime tako nisam mogla filozofirati. To mi najviše fali. To i da sjednemo u auto, odemo po cure i usput odlučimo kamo ćemo.
Prvi april
Tog prvog aprila prije 9 godina smo plakale kao nikad. Tješilo nas je to da si sam sebi namjestio savršen dan za sprovod. Prvi april. Tješile smo se da si tako planirao, dok od plača nismo mogle niti pričati. Još je gore bilo jer je Ljubica falila. Uvijek je jedna falila.
Nisam znala da srce može fizički boljeti kada voljena osoba ode. Nisam imala pojma da je to moguće. Tad mi je srce puklo. Držala sam se za tebe i nisam te htjela pustiti. Nisam mogla. Dok mi onda nisi došao u san i rekao da je u redu, da te pustim i da živim dalje. I kad si otišao znao si me smiriti. Hvala ti što si me naučio kako da živim s tugom, kako da ju prihvatim i otpustim.
Zahvalna sam za svaku sekundu života s tobom. I nisam više tužna. To je život. A moj život je milijun puta bogatiji jer imam tebe. Imati ću te zauvijek tu, razgovarati s tobom, smijati se na naše gluposti, dok god dišemo, i ja i cure, ti si s nama.
Toliko toga je bilo i toliko toga ostalo u meni. No, kada pomislim na tebe uvijek vidim tvoj osmijeh. I tvoju kosu. I uvijek, baš uvijek te želim pitati “Što si smislio sljedeće?”
Ovo malo teksta neće ni približno moći opisati tvoju veličinu. No, sada kada sam slobodna od tuge, želim da budu ovdje ove riječi, da budu ovdje kao što si i ti uvijek tu.
Volim te zauvijek moj ekstra super prijatelju!
Tvoja Anićka.
