Kada sam tek počinjala igru s prirodnim bojadisanjem tkanina, ovaj kukac mi je bio cilj. Što to znači? Željela sam se ispraksirati dovoljno da budem dostojna koristiti ovo drevno prirodno bojilo. I tako sam se, isprobavajući razne biljke, usavršavala u cijelom tom procesu prirodnog bojadisanja dok nisam osjetila da je vrijeme za – košenil.
Što je košenil?
Košenil (Dactylopius coccus) je kukac koji živi na nopal kaktusu. On se lijepo na tom kaktusu hrani i stvara zaštitu od sunca i gubitka vode. Ta zaštita je zapravo njegova bijela površina.
Kada dođe vrijeme da kukac završi svoj vijek (cca 90 dana), po njemu se posipa vapno, te se skuplja i tako ide na prodaju.
Onda ga ja kupim u Portugalu, sameljem u mužaru i napravim kupelj za bojadisanje.
Boje košenila
Košenil je u meksičko kolonijalno doba bio toliko popularan da je u jedno vrijeme bio i valuta. Najviše je bio cijenjen zbog toga što je njegov pigment davao crvenu boju specifične nijanse. Koristili su ga Azteci i Maye, u Versaillesu su njime bojadisali plahte, zavjese, tepihe, a bio je omiljen i kod Van Gogha i Rembrandta.
Zanimljivo je to što košenil proizvodi karminsku kiselinu pa pretpostavljam da otuda i naziv ruža za usne “karmin”.
Ja ga ne koristim za dobivanje crvene boje, već za ružičastu i narančastu. Pa kako sada to?
Naime, super stvar kod košenila je to da je osjetljiv na pH što znači da će promijeniti boju ovisno o kiselosti i lužnatosti reagensa koji se doda u kupelj za bojadisanje.
Primjerice, ukoliko u košenil dodamo alumen, boja će se iz tamno crvene pretvoriti u ružičastu. Ako pak u košenil dodamo limunsku kiselinu, boja će se pretvoriti u narančastu.
Ovo je jedan zaista divan pigment i baš sam počašćena što radim s njim. Volim ga koristiti u prahu za bundle dye, a i kao kupelj za bojadisanje pri čemu dobivam najčešće neegalna obojenja.
U svom sam se radu do sada s njime igrala na pamuku kojeg sam predobradila alumenom kako bih dobila prekrasne ružičaste uzorke i boje. Kako se pripremaju tkanine s alumenom možeš pročitati ovdje.
Neko općenito pravilo za dobivanje najrealnije boje je koristiti 25% košenila u odnosu na težinu tkanine.
Ovo su neki od mojih posljednjih radova s košenilom, tkanine su spremne da postanu novi (Lj)eko predmeti.
Najdraže od svega mi je što ako zaflekam kakav odjevni predmet, za čas ga stavim u lonac i on dobije novi izgled. Tako sam uradila i sa ovom pamučnom košuljom. Izdržala je mjesec i pol i onda je dobila tretman kavom 🙂
Poseban je osjećaj na sebi nositi prirodnu odjeću bojadisanu prirodnim bojilima. Jednostavno ne mogu, a da ne osjetim na sebi tu moć prirode, nje čije sam dio.
Magija
Rad s košenilom za mene je magija koja me odvede u jednostavnost postojanja.
Zar nije magično?
Dodir prirode na tijelu smiruje mi svaki nemir.
P.s. ako te više toga zanima o procesima prirodnog bojadisanja, pisala sam detaljnije na portalu Budi dobro, klikneš na članak ovdje.
Košenil sam kupila ovdje.
