Hej dnevniče!
Pišem ti odmah čim si mi pao na pamet. Želim da ugostiš moja stvaranja, sreću, sumnje, strahove, inspiraciju… Želim da ti pišem o procesima, idejama, mislima. Osjećam da si spreman i da si pravo mjesto za sve moje riječi koje teško nalazim. Za sve moje riječi koje mi nisu smisleno poredane. Za sve moje riječi koje mi u prirodi dođu posve prirodno.
Sada ti želim pisati o svom posljednjem stvaranju. Želim ti pisati kako mi se dogodilo “Oslobođenje”.
Krajem ljeta, odnosno početkom jeseni posjetila sam otok Pag. Bila sam tamo tri dana, a doživjela toga za tri stoljeća. Kada sam ugledala tu čistu divlju prirodu, to more i stijene, kamenje, glinu, osjetila sam poniznost. Ja, mala, stojim pred divovima otoka, a u meni se upravo pokrenula promjena. Ne znam kada je krenula, ali znam da ju je Pag aktivirao.
Sve sam više počela osjećati promjenu svojih uvjerenja. Kula koju sam gradila se počela rušiti od moje nove sreće. Osjetila sam da imam u sebi toliko toga za dati, a kako bih drugačije mogla opisati što osjećam nego da stvorim nešto danim mi talentom? I tako su mi se u glavi počele pojavljivati boje iz prirode na tkaninama. Indigo me počeo sve više i više zvati. Znam i zašto, pa nosila sam ga na Pagu.
Odupirala sam mu se, moram biti iskrena, jer nije lako s njime raditi. Sve sam više i više to odgađala, sve do zadnjeg trenutka. I koji sam dan izabrala za rad s njim? Kišni. Od svih dana, da mi bude još teže. Međutim, nije bilo teško. Bilo je predivno i oslobađajuće. Rad s indigom mi je postao predivna terapija. Da, sve to treba pripremiti, oprati tkanine, ponekad i više puta, oribati lonce, pripremiti prostor za rad i na kraju sve očistiti…Najteže se pokrenuti. Međutim, miris indiga je jači od svake prokrastinacije.
Osim indiga, boje koje su mi se počele pojavljivati bile su i ružičasta od košenila, pa žuta od kadife, pa još žute, pa crvena, vatra, erupcija, prožimanje svih tih boja, novi eksperimenti. Pa hrast. Ajme hrast! Uzbuđenje sve jače i jače. Vrijeme nakon Paga, vrijeme bojadisanja kod kuće i šivanja studiju, to vrijeme je bilo moje liječenje.
Ne znam kako, ne znam niti kada se desio trenutak da sam osjetila tu promjenu uvjerenja
Ona je bila cijelo vrijeme u zraku. Osjećala sam oslobođenje sve više u obliku nečeg lepršavog što slobodno obavija moje tijelo. I onda se sjetim košulje koju sam nosila na Pagu. Indigo košulje. I željela sam stvoriti još više takvih košulja, za još više slobodnih tijela! (Lj)eko(vitih) košulja! I stvarala sam ih, kombinirala boje, krojeve, šivala, glačala. Neke su već našle svoje vlasnike, neke će ih tek naći.
Onda je zapuhao vjetar, moje oslobođenje je trebalo zaštitu. Pomislila sam na kapute, tople vestice… Napravila sam i njih. Sve da mom oslobođenju bude što ljepše. Ipak sam ga s otoka odvela u Gorski kotar.
Postoje ti neki dijelovi procesa šivanja koji mi nisu baš inače dragi u radu. To su obično završni ručni radovi, šivanje dugmadi… Međutim, u radu s prirodom mi je totalno drugačije, svi ti radovi su mi postali dragi i još više sam zavoljela svoj talent. Još više! Oslobođenje u radu, predivno nešto.
To mi je trebalo jer nakon toliko godina rada s tekstilom, dođe do zasićenja kao i u svakom poslu. Sada kada gledam s odmakom, u svakom procesu sam osjećala nevjerojatnu slobodu. Drugačiju nego inače. I zato sam zahvalna. Prezahvalna.
Rad s prirodom me uči kako postati boljim čovjekom
Dođu nervoze, sumnje, ima li smisla to što radim, kome će se svidjeti, hoće li ikome, bla bla i sve ostale ružne misli. Međutim, vjerujem da sve što stvorim ima smisla. Ima jer inače ne bih život posvetila svojim talentima. Sretna sam kada nekoga inspiriram, kada se netko oduševi mojim radom, kada nekoga potaknem na bilo što što mu je potrebno. Naravno da ima smisla.
E moj dnevniče, već vidim da ćeš se naslušati svega od mene. No, zato si tu i to je tvoj smisao. Pozdravljam te sada jer mi Tornado već skače po glavi i sve mi je teže pisati. Vatra pucketa, vani malo snijega ima, divna je noć, čini se da ću zaspati u ponoć. Do sljedeće avanture!
Andrea
