Jutros sam poželjela tišinu,
pa sam otišla malo u svoju divljinu.
Sjedila sam tako u travi,
dok su mi se razne misli motale po glavi…
Od „ Ima li smisla to što radim“, pa sve do
„Kada ću vrt krenuti da sadim“…
U tom trenutku se kiša počela spuštati s neba,
došla je baš kada mi treba.
Ne bježim, već gledam te biljke
i taj život divlji pa pomislim „Može li biti življi?“
Pomislim onda na svoj život,
na svoj stvoreni svijet,
pomislim:
„Baš je lijepo sada u ovome trenutku živjet!
Sada ne postoji ništa osim ovog cvijeta
Sada sam tu i stala je cijela planeta.“
Nema veze što ne razumijem neke stvari
i kod sebe i kod drugih ljudi,
čovjek je takav, uvijek nekome sudi.
Nema veze, nije bitno,
sad sam tu u prirodi i to mi je hitno.
Nema veze ako idem stalno ispočetka,
život je jedna velika i dinamična zagonetka.
